Zakoni

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 2/2019)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 14/2019)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 4/2020)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 4/2020)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 10/2021)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 14/2021)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 10/2021)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 23/2021)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 27/2021)

("Službeni glasnik Republike Srbije - Međunarodni ugovori", br. 27/2021)

Predlog Amandmana na promenu Ustava je dobio podršku građana na referendumu održanom 16. januara 2022. godine.

Mitrovdanski ustav usvojila je Narodna skupština Republike Srbije na posebnoj sednici održanoj 30. septembra 2006. godine. Pravni poredak Republike Srbije je jedinstven, a Ustav je najviši pravni akt Republike Srbije, sa kojim svi zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji moraju biti saglasni. Predlog novog Ustava je dobio podršku građana na referendumu održanom 28. oktobra i 29. oktobra 2006. na kome je za predlog novog Ustava glasalo 53,04% od ukupnog broja građana sa pravom glasa. Prema konačnim rezultatima Republičke izborne komisije na referendum je izašlo 54,91% ili 3.645.517 birača, a za novi ustav glasala su 3.521.724 birača, odnosno 53,04%.

Predstavnici republika i savezne države (uz prisustvo funkcionera EU), 2002. godine, potpisali su Beogradski sporazum, kojim je stvorena državna zajednica Srbija i Crna Gora (po svom karakteru realna unija). Ustavna povelja usvojena je 2003. godine. Procedura promene saveznog ustava nije ispoštovana, niti je stvoren funkcionalni model odnosa između dveju republika sa odgovarajućim nadležnostima zajedničke države. Ipak, prema mišljenju stručnjaka, Povelja je bila mnogo kvalitetnije napisana i sadržala je bolja rešenja, posebno u oblasti ljudskih i manjinskih prava i sloboda, u odnosu na važeći Ustav od 2006. godine. Vremenski oročenu mogućnost referendumskog izjašnjavanja o nezavisnosti 2006. Crna Gora je iskoristila. Crna Gora proglašava nezavisnost, a Srbija postaje pravna naslednica SCG.

Raspadom SFRJ u zemlji je buknuo rat, a u takvim uslovima formirana je dvočlana federacija Srbije i Crne Gore – Savezna Republika Jugoslavija, čiji je ustav proglasilo Savezno veće SFRJ sa preostalim delegatima 1992. godine. Iako je SRJ nastojala da se predstavi kao naslednica SFRJ, međunarodna zajednica to nije priznavala. Ustav SRJ utvrđuje suverenost građana, vladavinu prava i slobodnu ekonomiju. Udaljavanje dveju republika ona je počinjala sve više da slabi, a kosovska kriza, bombardovanje i usvajanje ustavnih amandmana 2000. su taj proces samo ubrzali.

Novi Ustav Srbije iz 1990. godine, uveo je višestranački politički sistem i jednakost svih oblika svojine, iako ga je donela jednostranačka skupština. Rešenja prethodno usvojenih ustavnih amandmana koja su se odnosila na položaj autonomnih pokrajina postala su sastavni deo novog ustava. Uveden je polupredsednički politički sistem, u kom su ovlašćenja šefa države proisticala iz njegove neposredne izbornosti. Vlada je odgovorna pred Narodnom skupštinom, koja je bira. Ustav iz 1990. godine prestao je da važi 8. novembra 2006. godine kada je Narodna skupština Republike Srbije proglasila novi Ustav, donesen kao odgovor na nove okolnosti (raspad Državne zajednice SCG i osamostaljenje Srbije).

Kada je februara 1974. godine donet Ustav SFRJ, te iste godine doneti su i Ustavi svih jugoslovenskih republika. Po Ustavu Socijalističke Republike Srbije, pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija dobile su velika ovlašćenja i prava. Poznatog još i kao najduži ustav na svetu, sa izraženim ideološkim frazama i vrlo neobičnim institucionalnim rešenjima. Do 1988. godine doneto je ukupno 18 amandmana. U Srbiji je usvajanjem ustavnih amandmana 1989. godine razrešen paradoks da su autonomne pokrajine imale veću mogućnost uticaja na politiku republike nego obrnuto.

Ustav SFR Jugoslavije od 1963. godine nastao je kao rezultat uverenja vladajućih struktura Jugoslavije da su samoupravni odnosi u dovoljnoj meri prevladali u društvu da zavređuju novo i konačno ustavnopravno definisanje i ustoličavanje. Kao nosilac suvereniteta određen je radni narod, princip jedinstva vlasti ostaje na snazi, a uvedeni su i Ustavni sudovi. Na ovaj Ustav doneseno je čak 17 amandmana do 1971. Njima su izjednačene nacionalne manjine – ’’narodnosti’’ sa pravima naroda, ojačana je pozicija autonomnih pokrajina i uvedene su nove oblasti samoupravljanja.

Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 1946. godine je prvi od tri ustava koje je Druga Jugoslavija donela prilikom svog postojanja. Službeno je donet 31. januara 1946. godine, na zajedničkoj sednici oba doma (Savezne skupštine i Skupštine naroda) Ustavotvorne skupštine, nekoliko meseci nakon proglašenja FNRJ 29. novembra 1945. godine. Tim je ustavom formalno prestao važiti dotadašnji Ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, te je ustavnopravno potvrđen režim koji se pod vodstvom KPJ uspostavio za vreme drugog svetskog rata.

Kralj Aleksandar Karađorđević oktroisao novi ustav, Septembarski ustav, kojim je uveden režim ograničene ustavnosti. Uveden Senat, kao drugi dom narodnog predstavništva.

Ustavotvorna skupština usvojila Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca, Vidovdanski ustav. Ustav propisao unitarno i centralističko uređenje, monarhiju s dinastijom Karađorđević. Ostao na snazi do uvođenja diktature 6. januara 1929. godine.

U noći 25. na 26. mart kralj Aleksandar ukida Oktroisani ustav na sat vremena, u toku tog sata izvršio je dva državna udara, prvim je ukinuo Oktroisani ustav, potom raspustio Senat i Narodnu skupštinu. Zatim je novim državnim udarom vratio na snagu stari Ustav iz 1901. godine. U noći 29.5.1903. godine izvršen je prevrat i ubijeni su kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga. Ustav Kraljevine Srbije donet 1903. godine, predstavlja ponovljeni ustav iz 1888., sa izmenama koje su se odnosile na pojačanje ograničenja kraljevske vlasti. Ustav je posledica sukoba između naroda, pre svega buržoaske klase, i apsolutističkih težnji kralja Aleksandra Obrenovića.

Donet Oktroisani ustav, koji se još naziva i Aprilski ustav, kojim je prvi put uveden dvodomni sistem, Senat i Skupština. Posle državnog udara kralja Aleksandra, u aprilu 1903, ukinut Ustav iz 1901, raspušteni Senat i Državni savet. Ustav dva dana kasnije kraljevom proklamacijom ponovo vraćen na snagu.

Velika narodna skupština prihvatila novi Ustav Kraljevine Srbije, Radikalski ustav, koji je označio kraj osmogodišnje borbe kralja Milana i radikala. Ustavom predviđene garancije ličnih i političkih prava građana i uvedene institucije parlamentarne monarhije.

Na Velikoj narodnoj skupštini u Kragujevcu usvojen Ustav Kneževine Srbije, Namesnički ustav, kojim je prvi put u Srbiji uveden predstavnički sistem vlasti.

Za razliku od Sretenjskog ustava koji je prema obuhvatanju ustavne materije bio potpun, Turski ustavom je uređena unutrašnja uprava u zemlji. Iako je predstavljao korak nazad u odnosu na ustav donet 1835. godine i potvrđivao vazalni položaj Srbije, stvarao je mogućnost za njenu dalju demokratizaciju.

Sretenjski ustav predstavlja prvi ustav moderne srpske države. Cilj njegovog donošenja bilo je ograničenje višegodišnjeg apsolutizma kneza Miloša.